BUKOVAČA

Pleurotus ostreatus

Bukovača, jedna je od onih izuzetno ukusnih gljiva koje možemo naći samonikle u prirodi, ali ih možemo i vrlo uspešno uzgajati. U svetu je poznata pod imenom šumska ostriga.

Tokom zime je ugrožen naš imuni sistem. Javljaju se anemije, povišen holesterol i trigliceridi, lumbago i ukočenost udova. Priroda nam baš u pravo vreme poklanja gljivu koja će nam kao dijetetski dodatak pomoći da ublažimo ili otklonimo ove tegobe. To je naravno, bukovača.

 
Ona sadrži sve esencijalne amniokiseline, sa izuzekom triptofana, zatim vitamine: B1, B2, B5, B6, B7, vitamin P i mnoge minerale. Proteini iz bukovače su po svom sastavu vrlo slični životinjskim. Pored toga sadrži i veliki procenat ugljenih hidrata i samo oko 4% masti.

Glavni nosioci lekovitosti kod pečuraka su složeni šećeri - polisaharidi. Među njima, najvažniji je Beta 1,3/1-6-glukan, koji se nalazi i u bukovači. On pomaže snižavanju nivoa holesterola i triglicerida u serumu. Ako se osušena bukovača dodaje u količini 4% ukupnoj dnevnoj ishrani, nivo holesterola će za dva meseca opasti za 65-80% 

Antitumorna aktivnost ovog Beta-glukana je izuzetno snažna. Ona se ispoljava na zaustavljanju rasta tumora, bilo da se gljiva kao takva konzumira ili da se koristi ekstrakt, tj. preparat u kome je sadržan ovaj polisaharid. Doze od 0,1 mg/kg do 0,2mg/kg Beta-glukana pokazuju izuzetno značajan efekat inhibicije tumora (Yoshioka 1984,National Cancer Research Institute, Tokyo Japan).

Stimulacija imunog sistema posredstvom Beta-glukana u sprezi sa određenom terapijom znatno skraćuje vreme bolesti i daje mnogo veće šanse za oporavak.

U Kini, gde je opisana još u Dinastiji Sung (420-479), koristi se za ublažavanje bolova i relaksaciju mišića. Pored toga, upotrebljava se i u lečenju lumbaga, ukočenosti ekstremiteta i tetiva, kao i za lečenje loše cirkulacije (Yang&Jong 1989.). Preporučena doza za lečenje je 3-9gr suve bukovače u toku dana.

Na kraju, može se zaključiti da je bukovača dragocena gljiva za ishranu i kao pomoćno lekovito sredstvo za određene bolesti. Bilo da koristite onu koja je uzgojena ili da uživajući u prirodi idete sami u potragu za šumskom ostrigom, svakako ćete za sebe uraditi najbolje.

Priprema
Najukusniji deo bukovače je šešir, koji kao šnicla, spremljen na različite načine veoma podseća na meso, tako da nije čudo što neki ukus ove gljive porede sa ukusom ćuretine. Takođe, impresionira i njena solidna konzistencija zbog čega se sjajno pokazala u mariniranju, naročito mlađi primerci. Bukovača nije gljiva koju možete pripremati na mnogo načina, kao šampinjone, na primer. S druge strane, njen izvrstan ukus lako dolazi do izražaja i u najjednostavnijim receptima kao što su ova dva.

Pržene bukovače
Za četiri osobe nam treba 1,2 kg bukovača, 1 dl ulja i so.
Šešire kratko pržimo u vrelom ulju dok ne porumene, ocedimo ih, pa tek onda posolimo. Služimo ih vruće, uz neki od sledećih priloga: bareni karfiol ili krompir, spanać, pirinač. Salata je zelena ili slatki kupus, preliv po ukusu, a izuzetno, vino može da bude i crno.

Bukovače spremljene na kineski način
Osnovna filozofija ovakvog spremanja hrane jeste sitno sečenje namirnica. Kad se radi o bukovači, treba je seći na tanke rezance, popreko na pravac rasta njenog šešira. Za četiri osobe nam treba 0,3 kg bukovače, oko 0,5 kg raznog povrća (šargarepe, kupusa, krastavca, paradajza, luka itd.) i 150 gr posnog mesa, bilo kojeg. Sve namirnice, sečene sitno kao i gljive, kratko se proprže na vrelom ulju oko dva minuta. Prilog su neizbežni pirinač i soja-sos, a od začina su dozvoljene sve egzotične varijante. Hladno belo vino se podrazumeva.

© 2006 Zoran Maksimović